RADOVI / POVRATAK U VELIKU POLITIKU / 1991

Kontaktiranje Hejdar Alijeve stranačke organizacije i kabineta ministara SSSR - Moskva, 19. srpanj 1991. godine


Dajem Vam na znanje da se povlačim iz Komunističke partije. Htio bih Vas odmah upozoriti da to nije samo priznanje, nego i zaključak mojeg teškog puta kroz patnju i razočaranja te precijenjenih vrijednosti tijekom proteklih godina.

Glavni razlozi koji su me potaknuli da učinim ovaj korak su slijedeći:

Prvi. Pitanje povlačenja iz stranke, postojalo je za mene još u siječnju 1990. godine u vezi s vojnom agresijom protiv Azerbajdžanskog naroda, provedene političkim vodstvom centra i Komunističkom partijom Azerbajdžana.

Kao rezultat događaja u siječnju ubijeno je i ranjeno stotine nedužnih civila, među kojima su starije osobe, žene i djeca.

Iako sam osudio ovaj neljudski, neustavan, nezakonit čin u svojim govorima, ja sam se nadao da će Središnji odbor, Komunistička partija Azerbajdžana otkriti ovaj zločin i naći krivce.

Unatoč negodovanju u sebi, strpljivo sam čekao. A kao odgovor na te prosvjede uskoro je bila organizirana velika kletva protiv mene od strane tiska stranke koju su započele novine "Pravda".

Svi moji pokušaji da se govori u istim medijima s obrazloženim opovrgavanjem lažnih dokaza protiv mene bili su uzaludni. Javnost, proglašena kao glavni uspjeh perestrojke, u praksi se pokazala jednostranom.

Ponovni zahtjevi zastupnika Vrhovnog Medžlisa od Nahčivanske Autonomne Republike, zahtjevi različitih skupina građana, istaknutih predstavnika intelektualaca o utvrđivanju počinitelja zločina u tragediji u siječnju i njihovog kažnjavanja uporno su odbijani od strane komunističkog vodstva Azerbajdžana.

Prošla je godina i pol. Ne samo da nije ništa napravljeno za otkrivanje ovog odvratnog zločina, čiji su počinitelji već odavno poznati, nego naprotiv, poduzimaju se svi potrebni koraci za prikrivanje zločina u nadi da će vrijeme pomoći da se zaboravi ova tragedija.

Međutim, povijest nam je više puta potvrdila da nikakve godine, desetljeća, ne mogu natjerati na to da se oproste i zaborave krvavi zločini protiv svoga naroda.

Drugi. Kao rezultat licemjerne politike centra već više od tri godine traje oštra konfliktna situacija u Gornje-Karabahskoj regiji Azerbajdžana, koja je nastala zbog napora Armenskih nacionalista pod pokroviteljstvom Komunističke partije Sovjetskog saveza. Područje, ustvari, izašlo iz vlade Azerbajdžana. 

Državni suverenitet i teritorijalna cjelovitost Azerbajdžana, unatoč Ustavu ozbiljno su prekršeni. Između Armeniji i Azerbajdžana vodi se ilegalan rat, gotovo svaki dan ljudi umiru na obje strane. I sve je to u granicama sovjetske države sa njezinom "humanom" ideologijom.

Uvjeren sam da, ako bi postojala želja kod rukovodstva stranke, međunacionalni konflikt, nastao u svezi s tzv. pitanjem o Gornjem-Karabahe još u 1987-88. mogao bi biti spriječen na samom početku, kako bi se izbjegao sve veći sukob, krvoproliće, koji su donijeli strašne katastrofe i patnje i azerbajdžanskom i armenskom narodu.

Dakle, političkom središtu je takav sukob bio potreban.

Treće. U razdoblju demokratizacije društva, proglašenja političkih sloboda i pluralizma široki demokratski pokret porasao u Azerbajdžanu u 1988. godini kako bi zaštitio teritorijalni integritet Republike i demokratizaciju društva, uporno se potiskuje naporima Komunističke partije Azerbajdžana pod vodstvom Komunističke partije Sovjetskog saveza.

Tijekom ovih godina, iz političkih razloga potisnuto je puno ljudi.

Godinu i pol glavni grad Azerbejdžana sa dva milijuna stanovnika, bez ikakvog razloga živi u izvanrednom stanju. Samo u tim okolnostima su održani tzv. "demokratski" izbori za Vrhovno vijeće Republike i referendum s pozitivnim rezultatom svakako u korist očuvanja unije.

Bilo bi naivno vjerovati da se u hitnim slučajevima možemo nadati demokraciji i slobodnoj volji ljudi. Demokratske organizacije u više su navrata podignule pitanje zašto velika većina birača nije sudjelovala u referendumu, i da su konačni rezultati referenduma bili namješteni.

 Međutim, komunistička vlast Azerbajdžana ne smatra mogućim čak i uzeti u obzir te zahtjeve.

Ja sam govorio i govorim protiv središtem nametnutog novog ugovora Unije. Nekoliko država nema suvereniteta u sustavu jedne suverene države sa svim svojim popratnim pojmovima slobode, ovlastima i funkcijama.

Potrebno je dati svim saveznim republikama istinsku političku, ekonomsku slobodu i neovisnost za nacionalni i državni oporavak. To ne isključuje ekonomske integracije i kulturne veze republika, nego suprotno poboljšava i razvija bilateralne i multilateralne osnove.

Kao zastupnik Azerbajdžanske i Nahčivanske Autonomne Republike, u svojim govorima više puta sam podigao ta pitanja, predlagao Komunističkoj partiji Azerbajdžana, koja je

potpuno izgubila autoritet naroda, da se odrekne svoje monopolističke moći, kako bi se osigurali uvjeti za slobodnu i jednaku aktivnost svim političkim snagama, za stvaranje uvjeta za demokratsko društvo, političkog pluralizma i otvorenosti u cijelosti.

Međutim, sve te izjave i moji prijedlozi ne samo da nisu razmotreni od strane komunističkog vodstva Azerbajdžana, nego izazivaju povratnu reakciju u obliku novih, pripremljenih i organiziranih napada na moju adresu.

Urednici i novinari za objavljivanje mojih nastupa u Azerbajdžanu dobivaju otkaz na poslu, te su progonjeni.

Sve gore navedeno prisililo me napraviti ekstremni korak i oglasiti izlaz iz Komunističke partije Sovjetskog saveza, iako je za mene takva odluka bila iznimno teška.

Odrastao sam u obitelji komunista, i čitav moj svjesni život povezan je sa Komunističkom partijom. Ja sam povezao svoju sudbinu s boljševičkom strankom u dobi od dvadeset godina u 1943.

Iskreno sam vjerovao u ideale Komunističke partije i aktivno sudjelovao u provedbi njezinih planova. Sada je sva ta vjera uništena. Beskonačni zahtjevi za obnovu stranke, obnovu Unije republika je samo redovna prevara naroda.

Potrebno je iskreno i otvoreno reći ljudima da komunistički eksperiment, socijalistički izbor u našoj zemlji nisu opravdani nego stvoreni i održavani silom Unija republika, koja je sama sebe iscrpila.

Mogu zamisliti teškoće koje će nastati nakon ove izjave, predvidjeti sve moguće napade i moralna zlostavljanja. Trijezna analiza puta koji je prešla stranka me je doveo do ove pozicije koju sam naveo. U isto vrijeme sam prepoznao i mjeru svoje odgovornosti.

Ostavljajući redove Komunističke partije, izražavam svoje poštovanje za sve poštene i pristojne komunisti koji još uvijek vjeruju i nadaju se.